Oda jednoj lažnoj vijesti: Život i priključenija malog Andrije
Andrija i ja smo rođeni u istom gradu. Četrdesetak godina razmaka i sve ono što se tokom njih desilo opredijelili su naše različite sudbine.
Moje djetinstvo je bilo veselo i spokojno. Vrtić “Dragan Kovačević”, centralna predškolska ustanova u Nikšiću tog vremena, i njegovo divno dvorište iza moje zgrade bili su savršeno utočište za jednog dječaka. Samo je, tu i tamo, bilo tuge i sjete koju bi pokrenuo pogled na Draganovu bistu. On je, pričale su nam vaspitačice, sa nepunih 15 godina, poginuo u proboju obruča na Sutjesci. Sin velikog Nikole Kovačevića je poginuo istog dana kad su poginuli Sava i još desetak njihovih najbližih rođaka.
Andrijino djetinstvo je drugačije. On je rođen u vremenu previranja, smutnji i pandemije. Njemu i drugoj djeci su zabranili odlazak u vrtić kako bi se društvo što prije otarasilo opasnog virusa.
Kao grom iz vedra neba me je pogodilo saznanje o policijskoj torturi i brutalnosti nad malim Andrijom. Pomislih da su to isti oni što su ubili Dragana. Priznajem, bio sam spreman da i ja ubijem zbog ovoga.
A onda još jedan šok. Gledajući, poslije, snimke nemira u Nikšiću, u masi primijetih poznate oči. Žena koja gura dijete u kolicima u prvim redovima. Branka. Andrijina majka.
Možda nije primjereno reći ali sam se, na trenutak, osjetio isto kao kad smo, prije mnogo godina razmijenili par pogleda, u dvorištu srednje škole. Sjetih se tih pogleda dok je svirao Marin Mišo Limić i njegove Stijene. Kondža i singing that RnR… Onako kako to razmijene momak iz četvrtog i cura iz prvog razreda.
Branka je bila gorda i stamena. Sva od principa. Bila je duboko pobožna, onako gospodski. I nije joj smetalo što se u religiju nijesam puno razumio – takva su bila vremena i porodične prilike. Nažalost, zasmetalo nam je nešto drugo, zaboravih šta, ali ostali smo samo na pogledima…
Nastavljam da čitam objave na fejsbuku, izabrani predstavnici naroda pišu o tome, a u glavi haos – biber sprej u majčine oči, guranje i prevrtanje Andrijinih kolica. Nekoliko najpribranijih je prišlo da pomogne ali se policija ispriječila. I opet brutalno. Srce mi je ludački lupalo, bio sam u nekom magnovenju kad kao da čuh malog Andriju da mrmlja: “Ustaše, ustaše”. Slika povrijeđenog dječaka (heroja, kao i Dragan) i njegov plač mi nijesu mogli izaći iz glave. Kakvi su to ljudi koji mogu da biju dijete u kolicima? Srećom, neki drugi, bolji ljudi, pozvali su hitnu da ukaže pomoć majci i djetetu. Izbjegnuto je najgore.
Nijesam bio ništa manje bijesan kad sam vidio kako tamo neki pišu da je slika povrijeđenog Andrije laž. Neki kao istinoljupci – Raskrinkavanje.me. Pogledah na brzinu – CIA – nisu se ni potrudili da prikriju. Izmišljaju vijesti, pa ih kao razotkrivaju za pare. Providno i bljutavo. Isti su kao oni sa Sutjeske što ubiše Dragana, pomislih… Ne, nego i gori, jer su oni makar imali neki svoj moral. Prepoznah tamo i neka poznata lica iz Nikšića – “strašne pute treba prijeći do love od uvjerenja” – definisah stvari uz pomoć Arsenove pjesme koju u tom momentu čuh na radiju.
U razmišljanju šta mi valja činiti, prekinu me sljedeća pjesma:
“Rekoh sebi simpa džanki, e baš ću pričat Branki,
Ajmo nešto popit, čovjek si čudan al duhovit”.
S mukom se nasmijah i krenuh u akciju…Za Andriju!
PS: Stvarna lažna vijest koja je plasirana o povrijeđenom dječaku je manje sadržajna od naše fikcije, ali su sve “činjenice” o “sudbini” dječaka i majke doslovno preuzete sa naloga-proliferatora ovih “sadržaja”. I tvrđenja o nama i drugim kolegama koji se bave debankovanjem lažnih vijesti su preuzete od više prenosilaca lažnih vijesti sa interneta.
