Teorije zavjere o smrdibubama kao biološkom oružju

385

U moru različitih vrsta teorija zavjere kao naročito interesantne izdvajaju se one koje u prvi plan stavljaju životinjski svijet i njegove pojedine vrste kojima se pripisuju čudne namjene. 

Tako u jednoj Fejsbuk objavi imamo priliku da pročitamo niz tvrdnji kojima se insekt poznat kao smrdibuba pokušava predstaviti kao vrlo opasna jedinka koja, po riječima autora, služi čak i za biološko ratovanje. 

„SMRDIBUBA sa likom Bafometa na krilima. GMO stvor zvani smeđi tvor veoma štetan insekt kao oblik biološkog ratovanja… uništava voćnjake, njegov ugriz, ubod je štetan za ljude i mladunce domaćih životinja. Na ledjima ima jasno vidljivo lice koje podsjeća na  Bafometa tj. Boga onih koji su odgovorni za uništavanje života na Zemlji. Tamaniti ih gdje god i kako god“, piše u fejsbuk postu (arhivirano ovdje).  

Dok za smrdibube manje više znaju svi, navedeni podaci sasvim sigurno iznenadili bi najveći broj ljudi. Razlog za to je svakako činjenica da mnogi od njih nijesu istiniti i nemaju utemeljenje u naučnim istraživanjima. 

Među mnogim kontroverznim tvrdnjama, najprije uočavamo onu da je smrdibuba „GMO stvor“. Naime, dostupni podaci ukazuju na činjenicu da je vrsta nastala u Aziji. 

„Smeđa mramorna smrdljiva buba, Halyomorpha halys, invazivna je štetočina koja je prisutna u većem dijelu Sjedinjenih Država. Vrsta je porijeklom iz Azije i unesena je u Sjedinjene Američke Države sredinom 1990-ih, vjerovatno u kontejneru za transport. Prisutnost ove bube zabrinjava poljoprivrednike jer se hrani velikim brojem visokovrijednih usjeva i ukrasnog bilja u svojim nezrelim i odraslim fazama života“, navodi se na sajtu agencije za zaštitu životne sredine Sjedinjenih Američkih Država. 

Da nije riječ o genetski modifikovanom insektu potvrđuju brojna naučna istraživanja. 

„Naučnici su pronašli tragove DNK smeđe smrdljive bube u vodi koju su farmeri koristili za ispiranje svojih proizvoda, izvještava se u studiji objavljenoj u junu u Frontiers in Ecology and the Environment . Ovo uzorkovanje „DNK životne sredine“ otkrilo je zagonetno prisustvo buba na farmama mnogo prije nego što su to mogle da urade tradicionalne tehnike hvatanja insekata. Porijeklom iz istočne Azije, smeđa mramorirana smrdljiva stjenica (tako nazvana po svojim prugastim šarama nalik mramora) prvi put je stigla u Sjevernu Ameriku kasnih 1990-ih i od tada je našla svoj dom u više od 40 američkih država“, navodi se u članku časopisa Scientific American

Tvrdnja da smrdibuba uništava voćnjake i biljnu kulturu sasvim je istinita. Ipak, nije tačno da su opasne po ljude i životinje, a nejasno je i na čemu je zasnovan navod da uništavaju živote na zemlji. 

„Osim štete na biljkama, smeđe mramorirane smrdljive bube smetaju ljudima jer odrasle smrdljive bube često traže sklonište kako bi prezimile u kućama i drugim objektima. Iako velike infestacije mogu biti smetnja, one ne grizu ljude ili životinje, niti oštećuju zgrade. Kada su uznemirene ili zgnječene, smrdljive bube oslobađaju neprijatan miris iz mirisnih žlijezda na svom trbuhu“, navodi se na sajtu agencije za zaštitu životne sredine SAD

Na sajtu Pestworld objašnjeni su najzastupljeniji mitovi u vezi smrdibuba. 

„Da li su smrdljive bube opasne? Nije poznato da smrdljive bube grizu ljude ili oštećuju imovinu, ali treba biti oprezan pri rukovanju s njima kako bi se izbjeglo oslobađanje njihovog neugodnog mirisa. Njihova sklonost da u velikom broju upadaju u domove može biti prilično smetnja. Iako ne predstavljaju direktnu opasnost za ljude, smrdljive bube uništavaju usjeve i predstavljaju prijetnju poljoprivrednoj industriji“, navodi se. 

Kada je u pitanju tvrdnja o liku Bafometa (simbol satanizma) na krilima smrdibube, možemo zaključiti da nije riječ o ničemu drugom osim slobodnoj interpretaciji autora, jer ne postoje veze ovog insekta sa navedenim pojmom. 

Uzimajući u obzir sve relevantne činjenice zasnovane na nauci, možemo zaključiti da je u postu iznijet niz netačnih tvrdnji koje se preklapaju sa teorijama zavjere. 

Upravo zbog toga postu smo dali ocjene dezinformacija i teorija zavjere. 

Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija. 

Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza. 

In this article