Predsjednik i premijer Crne Gore prethodnih dana vodili su polemiku na temu koga Vlada Crne Gore treba da podrži za domaćina Svjetske izložbe EXPO 2030.
Predsjednik Jakov Milatović smatra da je podršku trebalo dati Italiji izražavajući pritom očekivanje da će naredna Vlada promijeniti odluku, dok su premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović i njegova Vlada donijeli odluku da se podrži Saudijska Arabija navodeći da „treba da se otvaramo prema svijetu“ i pravdajući takav potez time što je Saudijce podržala i Amerika. Saudijsku Arabiju podržale su i pojedine članice EU, poput Francuske.
Ovim povodom oglašavala se i ambasadorka Italije Andreina Marsela koja je izrazila razočaranje zbog izostanka podrške crnogorske Vlade. Svoje mišljenje, na X-u, nekadašnjem Tviteru, iznio je i bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, koji je naveo da je trebalo podržati saveznike iz NATO i EU – Italiju.
U sve se, naknadno, uključio portal Borba koji je Đukanovićevo tvitovanje publici predstavio iz svoje vizure – kao potrebu doskorašnjeg čelnika DPS-a da „vraća italiji dugove zbog šverca cigreta“.
„Milo i u penziji mora da vraća dugove Italiji zbog šverca cigara: „Crče od muke“ što je Vlada podržala Rijad, a ne Rim za dobijanje EXPO-a 2030!“ naslov je Borbinog članka u kojem se dalje navodi:
„Ovih dana crnogorska heterogena politička scena se podijelila na dva pola i oko krajnje perifornog pitanja kao što je podrška kandidaturi za EXPO 2030. Naime, aktuelna vlada je podržala kandidaturu saudijske prijestonice Rijad za domaćina EXPO-a 2030, što je izazvalo oštru reakciju DPS-a i njegovog tvorca Mila Đukanovića koji su se svim silama zalagali da zvanična Podgorica ukaže povjerenje Rimu. Neformalni lider DPS-a je prozvao Vladu Crne Gore zbog odluke da se ne podrži vjernog NATO saveznika i čuvara plavog crnogorskog neba. Đukanović se pritom poziva na istorijsko veze, prijateljstvo i savezništvo Crne Gore i Italije (nadamo se ne i iz perioda Drugog svjetskog rata).
…Postavlja se pitanje zbog čega se penzionisani Đukanović i dalje svim silama zalaže za italijanske interese. Odgovor se sam nameće i vraća nas unazad dvadesetak godina. Italijasni pravosudni organi u Bariju su 2000 . godine pokrenule sudski postupak protiv Đukanovića zbog šverca cigareta 90-ih godina. Uprkos brojnim dokazima hrvatskog Nacionala i Dana protiv Đukanovića i njegovih bliskih saradnika svi osumnjičeni su oslobođeni optužbi za kriminalno udruživanje“.
Tačno je da su italijanski organi vlasti vodili istragu protiv Đukanovića zbog šverca cigareta. Tačno je i da je 2009. direkcija italijanskog tužilaštva za borbu protiv mafije iz Barija zatražila zatvaranje slučaja protiv crnogorskog premijera Mila Đukanovića koji je u Italiji bio osumnjičen za mafijaško udruživanje i međunarodni šverc cigareta.
„Prema onome što je objavila agencija ANSA, a prenijeli mediji u regionu i Crnoj Gori, italijansko tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala podnijelo je zahtjev za povlačenje optužbi protiv premijera Mila Đukanovića zbog diplomatskog imuniteta, odnosno zbog toga što bi trebalo da preuzme još jedan četvorogodišnji premijerski mandat. Prema navodima te agencije, odnosno izvora iz italijanskog pravosuđa, očekuje se da će ovaj zahtjev biti odobren“, prenio je 2009 Radio Slobodna Evropa.
Cjelokupan slučaj je u međuvremenu zastario i svi osumnjičeni su oslobođeni optužbi.
Borba dalje navodi da je „sud u Bariju, tačnije tužilac Đuzepe Šelzi (vjerovatno na nagovor velikog brata preko Atlantika koji je dozvolio Đukanoviću da švercuje cigareta) odustao od istrage protiv Đukanovića početkom 2009. godine“.
„Sa druge strane, Đukanović se obavezao na snishodljivost prema Italiji, tačnije na vraćanje duga zbog njegovog krivičnog negonjenja. Od tada je Đukanović nekoliko puta izlazio u susret italijanskim interesima, često i na uštrb interesa države Crne Gore. Tako tri godina nakon okončanja sudskog procesa Đukanović prodaje tada najveće državno preduzeće Elektroprivredu Crne Gore italijanskoj kompaniji A2A. Čitav taj proces privatizacije, u kojem su učestvovala i lica koja su prethodno italijanski tužioci označili kao Đukanovićeve saučesnike u švercu cigareta, bio je kontroverzan od samog starta. Godinama kasnije isplivavali su detalji vazani za ovaj Đukanovićev sporni posao“, tvrdi Borba.
Kada je u pitanju privatizacija EPCG, cjelokupni proces pratile su kontroverze i optužbe da Đukanovićeva Vlada radi na štetu države. Parlamentarna komisija za kontrolu privatizacije ni nakon šestomjesečnog rada nije uspjela da donese zajednički zaključak o regularnosti procedure izbora partnera za djelimičnu privatizaciju i dokapitalizaciju EPCG i Ugovora koji je potom sklopljen sa italijanskom A2A. Opozicija je tada tvrdila da iza cijelog posla stoje premijeri Italije i Crne Gore Silvio Berluskoni i Milo Đukanović, koji su, vođeni ličnim interesima, cio posao dogovorili prije zaključenja tendera, dok su iz DPS-a i njegovih partnerskih partija govorili da “možda postoji i bolji od A2A ali ga na tenderu nije bilo“.
Ipak, iz ove perspektive nejasno je kako je Borba uspjela da poveže optužbe za šverc cigareta i neregularne privatizacije sa podrškom za EXPO koju je Đukanović iznio na Tviteru i za koju ne može učiniti ništa više od toga jer o tome odlučuju Ministarstvo vanjskih poslova i Vlada.
Takođe, Đukanović, kako su naveli, nije jedini koji je iznio stav da treba podržati Italiju, već je to učinio i sadašnji predsjednik Jakov Milatović protiv kojeg se u Italiji nije vodio nikakav proces niti je učestvovao u privatizaciji EPCG.
O podršci za organizaciju EXPO-a povela se rasrpava, ali je članak Borbe očigledno imao za cilj da koristeći istorijski poznate činjenice publici Đukanovićevu podršku predstavi kao plod duga ili ucjene za oproštena nedjela, ne nudeći pritom nikakve dokaze čitaocima za svoje tvrdnje.
Zbog toga ovaj članak dobija ocjenu teorija zavjere.
Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza.
