Stvaranje lažnih narativa može biti opasno, pogotovo kada su u pitanju osjetljive teme poput religije. Prenošenjem lažnih vijesti ne mogu se stvoriti utemeljena mišljenja kod čitalaca…
U prazničnoj poplavi medijskih manipulacija koje su objavljene u crnogorskim i regionalnim medijima povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica bilo je i previše . materijala koji su zavrijedili da ih provjeri redakcija portala Raskrinkavanje.me.
Ipak, našu pažnju je privukao jedan članak, zbog količine netačnih i neprovjerenih informacija objavljenih na jednom mjestu, ali i zbog njegovog interesantnog „putovanja“ po društvenim medijima i portalima u zadnjim danima prošle godine.
Alternativa Crna Gora je na svojoj Facebook stranici objavila pojedine odredbe Nacrta zakona iz avgusta 2015. koje nijesu ušle u finalnu verziju zakona koji je Skupština Crne Gore usvojila krajem 2019. godine.
Sporni tekst tog i narednog dana podijelili su brojni korisnici društvenih mreža i komentatori na internet forumima, kao i portal TrebinjeDanas.
Kad je djelovalo da će se ova manipulacija zadržati u alternativnim krugovima, ulaz u medijski mainstream i vjetar u jedra joj je podario Kurir, tekstom „CRKVA NEĆE MOĆI NI DA SE NAZOVE SRPSKOM: Evo zašto je Crna Gora ustala protiv Milovog zakona DA ZNATE ŠTA SE SVE BRANI“, koji je objavljen desetak minuta pred ponoć 29. decembra, pozivajući se na Facebook status privatnog lica. Dezinformaciju su iste večeri ili sjutradan objavili i portali Alternativna TV, Srbija Danas, Pravda, Vestinet, Informer, Nedeljnik Afera, Happy TV, Našiusvetu.com i Leutar. Vrijedni korisnici interneta su se potrudili da objavljeno kopiraju i dijele na Facebooku, forumima, i sekcijama za komentare brojnih portala.
Ono što je posebno interesantno da svaki pasus u ovom članku sadrži makar jednu netačnu tvrdnju ili interpretaciju.
Član 4: “…Prije imenovanja najviših vjerskih velikodostojnika vjerska zajednica o tome na povjerljiv način obavještava Vladu Crne Gore” – vjerske zajednice će morati da obaveštavaju Vladu Crne Gore o imenovanju svojih verskih velikodostojnika. To je naravno kršenje svih mogućih zakona iz te oblasti. Čak i trafike imaju veću autonomiju jer ne moraju da obaveštavaju Vladu o svojim zaposlenima.
Ni u članu 4, niti u bilo kojem drugom članu Zakona ne propisuje se ova obaveza. Naprotiv, član 7 decidno predviđa da vjerska zajednica slobodno odlučuje, između ostalog, o imenovanju i ovlašćenjima svojih vjerskih službenika i drugog vjerskog osoblja.
Član 6: “Dobra koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore ne mogu se otuđiti ili iznijeti iz države bez saglasnosti Vlade Crne Gore” – državni organi će moći da proglase “državnom kulturnom baštinom” svu imovinu vjerskih zajednica, pa će recimo biti nemoguće pomjerati Mošti Sv. Vasilija a da to ne dozvole državni organi.
Ova odredba zaista i postoji u članu 12 Zakona. Međutim, ona ne donosi nikakvu fundamentalnu promjenu u režimu zaštite pokretnik kulturnih dobara. I po važećem Zakonu o kultirnim dobrima, odobrenje za trajno ili privremeno iznošenje kulturnog dobra moralo se dobiti od nadležnog ministarstva. Ako su relikvije obuhvaćene režimom zaštite kulturnih dobara, one se ni do sad nijesu smjele iznositi bez odobrenja.
Član 7: “Zabranjena je zloupotreba vjerskih osjećaja u političke svrhe” – državni organi će moći da kazne sa 20.000 EUR verske zajednice ako ta zajednica bude upućivala na neke nepravde. Jednostavno će to proglasiti “mešanjem u politički život”, što je DPS do sada već radio. Time bi verske zajednice imale manje prava od novinara, medija, NVO organizacija, …isl.
Ni ove odredbe u Zakonu nema. Ona je postojala u ranijem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977, no nema primjera da se u novijoj istoriji odredba i primjenjivala. Njenim uklanjanjem proširen je prostor za slobodno izražavanje vjerskih osjećanja.
Član 11: “Sjedište vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori MORA biti u Crnoj Gori” – to znači da ne postoji više ni Rimokatolička crkva, ni Islamska zajednica, ni Srpska pravoslavna crkva! Jednostavno, centri tih zajednica su izvan Crne Gore. Samim tim, Vlada Crne Gore uvodi pravni presedan na globalnom nivou, nešto nezapamćeno u novijoj istoriji! Možete li da zamislite naziv Crnogorska rimokatolička crkva ili Crnogorska registrovana pravoslavna Crkva? (ovu drugu već imamo).
Ni ova tvrdnja nije tačna. Zakon u članu 19 decidno propisuje da registracija vjerske zajednice ili dijela vjerske zajednice čiji je vjerski centar u inostranstvu nije obavezna, i da vjerske zajednice o registraciji slobodno odlučuju. Dakle, nema pravnog presedana na globalnom nivou.
Član 15; “Vjerska zajednica može da se registruje ako ima najmanje 50 vjernika” – to znači da će Srpska pravoslavna crkva biti izjednačena sa NVO organizacijama. Skupite 50 poznanika i osnujete vjersku zajednicu koja će imati ISTA prava kao neko ko traje već 800 godina! Sramno…
Za registraciju nije potrebno 50 vjernika, već vjerska zajednica može da se registruje ako ima najmanje tri punoljetna vjernika koji su crnogorski državljani i imaju prebivalište u Crnoj Gori ili državljani druge države ili lica bez državljanstva koji imaju odobren stalni boravak u Crnoj Gori.
Član 16: “Naziv vjerske zajednice ne smije sadržati naziv neke druge države i njena obilježja” – to znači da će Srpska pravoslavna Crkva morati da izbriše ovo “srpska” iz svih svojih dokumenata. Neki od tih dokumenata su stariji od države Crne Gore (formalno-pravno je Crna Gora prvi Ustav donela 1905. godine). Takođe, Rimokatolička crkva će morati da briše sve nazive i dokumenta koja slove na “Rimokatolička” jer je to naziv druge države.
Nije tačna tvrdnja da naziv vjerske zajednice ne smije sadržati Zakon propisuje da se naziv vjerske zajednice mora razlikovati od naziva drugih vjerskih zajednica u mjeri koja omogućava da se izbjegne zabuna ili greška u identifikaciji zbog sličnosti sa nazivom druge registrovane zajednice, te da se u slučaju da više vjerskih zajednica tvrde da imaju pravo na korišćenje istog ili sličnog naziva o tome odlučuje u upravnom postupku. Ovo je pravni standard koji olakšava pravni saobraćaj, uobičajen za dobrovoljno registrovanje udruženja. Ni srpska ni “rimokatolička” crkva neće morati ništa da brišu. Dodatno, “Rimokatolička” nije naziv niti jedne države.
Član 21: “Državni organ dužan je da bez odlaganja kod nadležnog Suda inicira postupak za zabranu djelovanja vjerske zajednice” – država će imati pravo da ukine Srpsku pravoslavnu Crkvu, ako odluči da je to u njenom interesu. Najopasniji član ovog zakona. Da su ovaj Zakon imali 1991. godine Islamska zajednica sad ne bi postojala.
Vjerskoj zajednici može se može zabraniti djelovanje ako: 1) podstiče rasnu, nacionalnu, vjersku ili drugu diskriminaciju i nasilje ili raspiruje ili podstiče rasnu, nacionalnu, vjersku ili drugu mržnju, netrpeljivost, razdor ili progon ili na drugi način ugrožava ili vrijeđa ljudsko dostojanstvo; 2) su svrha, ciljevi i način njenog vjerskog djelovanja zasnovani na nasilju ili koriste nasilje kojim se ugrožava život, zdravlje ili druga prava i slobode pripadnika te, ili druge vjerske zajednice, kao i drugih lica. Dakle, država neće imati pravo da „ukine” bilo koju vjersku zajednicu ako odluči da je to u njenom interesu, već samo ako se ispune prethodno navedeni uslovi.
Član 24: “…imovina vjerske zajednice postaje državna imovina” – dolazimo do suštine ovog Zakona! Kad DPS odluči da ukine Srpsku pravoslavnu crkvu, ili druge vjerske zajednice koje posjeduju imovinu, moći će da raspolaže njihovom imovinom. Ono što su generacije i generacije vernika ostavljale svojoj Crkvi i vjerskim zajednicama poslužiće DPS-u za otplate dugova, za garancije na kredite njihovim kumovima, prijateljima i braći. A može poslužiti i kao garancija za kredit koji smo uzeli za put Bar – Boljari. Shvatate li suštinu Zakona? Moramo li da objašnjavamo?
Članom 34 je propisano da se o imovini vjerske zajednice brisane iz Registra, odnosno Evidencije, nakon izmirenja dugova, odlučuje na način određen aktima vjerske zajednice. Samo ako aktima vjerske zajednice nije određen način postupanja, imovina vjerske zajednice postaje državna imovina. Ovaj uobičajeni pravni režim za imovinu pravnih lica koja su prestala da postoje poslužio je kao odličan motiv za razvoj teorije zavjere.
Član 33: “Izgradnja, adaptacija i i rekonstrukcija vjerskih objekata može se izvoditi samo uz nadzor nadležnog organa državne uprave” – to znači da će trebati odobrenje da se izgradi manastir ili crkva, da se okreči ili postavi zvono. Sve to će nadzirati državni organi i ubirati “plodove” te izgradnje. Pošto znate kolika korupcija vlada u tom sektoru, jasno vam je šta će da se desi da bi izvadili dozvolu za tako nešto.
Tačno je da je u članu 42 Zakona propisano da se izgradnja, adaptacija i rekonstrukcija vjerskih objekata izvode na osnovu dozvola i saglasnosti propisanih zakonom i propisima koji regulišu oblast izgradnje objekata i zaštitu kulturnih dobara i uz stručni nadzor u skladu sa zakonom. Ta su pravila važila i do sad, iako nijesu poštovana i dosljedno implementirana. Shodno važećim propisima, ne može se graditi bez dozvole, niti se zaštićena kulturna dobra mogu adaptirati i rekonstruisati bez dozvole. Jedina novost koja bi ovdje mogla da se desi je i da se ta pravila počnu primjenjivati.
Član 52: “Svi vjerski objekti za koje se utvrdi da su izgrađeni zajedničkim ulaganjem građana do 1. Decembra 1918. godine, državna su svojina!” – Ovo znači da su Ostrog, Cetinjski manastir, katedrala Sv. Tripuna, Crkva Gospe od Škrpjela, Crkva Sv. Luke, Manastir Morača,…- od dana usvajanja ovog Zakona u državnom vlasništvu Država će moći da ih proda, iznajmi, “valorizuje” ili jednostavno – sruši! Imaće formalno-pravni razlog za to.
U prelaznim i završnim odredbama Zakona, u članu 62 propisano je ono što je izazvalo najviše polemike i protivljenja usvajanju Zakona.
Zakon predviđa da vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini, ili su izgrađeni zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, postaju državna svojina. Dokazivanje prava svojine vršiće se u upravnom i parničnom postupku, a insistiraće se na tome da za pravo svojine nad vjerskim objektima moraju biti ispunjena dva uslova: postojanje punovažnog pravnog osnova i upis u katastar nepokretnosti, što su uobičajeni uslovi za sticanje prava svojine. Kad se iscrpe sva pravna sredstva, u slučaju potrebe, zainteresovane strane se mogu obratiti i Evropksom sudu za ljudska prava.
Uz sve navedeno, čak i ako budu u svojini države, ona neće moći da navedene bisere crnogorske istorijske i kulturne baštine tek tako „proda, iznajmi i valorizuje“ jer je u tome ograničava zakonodavstvo kojim se štite kulturna dobra.
Tekst koji je 22. decembra objavila Alternativa Crna Gora ocjenjujemo ocjenom „lažna vijest“, budući da sadrži niz činjenično pogrešnih tvrdnji i informacija. Ovaj sadržaj je kreiran i diseminiran iako je tekst Zakona bio ne samo dostupan već i jedna od ključnih tema u crnogorskim medijima i javnom diskursu. I pored toga, iskorišćen je stari nacrt zakona kako bi se dezinformisala javnost i u potpunosti lažne tvrdnje predstavile kao činjenice. Tekstove ostalih portala ocjenjujemo kao „prenošenje lažne vijesti“. Građane pozivamo da čitaju pažljivo, provjeravaju kredibilnost izvora i ne dijele neprovjerene informacije.
Usvojeni tekst Zakona dostupan je na >>>
(Raskrinkavanje.me)
Nedeljnik Afera: Prenošenje lažnih vijesti | Leutar: Prenošenje lažnih vijesti | Alternativa Crna Gora: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Trebinje danas: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Kurir: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Alternativna TV: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Srbija danas: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti Pravda: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Vesti net: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Informer: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti | Nasi u svetu: Lažna vijest,Prenošenje lažnih vijesti
Edit: 30.5.2023.
Portal Kurir.rs objavio je ispravku u svom originalnom tekstu, jasno koristeći etički standard profesionalnog postupanja novinara i demantovao prvobitne navode i njima dajemo ocjenu Demantovano. Ocjena “Demantovano” se daje u slučajevima kada medij utvrdi da je sadržaj potpada pod neku od gore opisanih negativnih ocjena koji je objavio ocijenjen nekom od navedenih ocijena i onda ga demantuje na jasan i vidljiv način, u skladu sa principima objave demantija.
