Da je srpski istoričar Aleksandar Raković više nego zainteresovan za predstojeći popis koji bi trebalo da se uskoro održi u Crnoj Gori nije nikakva novost. U to se možemo uvjeriti gotovo svakodnevno – prilikom prelistavanja dnevne štampe ili praćenja pojedinih televizijskih emisija iz susjedne Srbije.
Prostor često dobije i u pojedinim crnogorskim medijima poput portala IN4S upotpunjujući tako njihovu intenzivnu kampanju o sprovođenju popisa koji će, kako i kaže naslov na tom portalu, navodno “potvrditi da su Srbi najbrojniji” narod u našoj zemlji.
Autorski tekst Rakovića preuzet je sa portala Pečat.
Osim evidentnog pristrasnog izvještavanja koje navodi čitaoce na zaključak da će se stanovništvo u Crnoj Gori na narednom popisu dominantno izjasniti kao Srbi, Raković otvara i pitanje bojkota, navodeći da je ideja “da se slobodni popis bojkotuje navodno nikla u nekim nevladinim organizacijama crnogorske separatističke orijentacije kako bi se spriječilo da se utvrdi pravo stanje brojnosti naroda, jezika i vjeroispovesti u Crnoj Gori”.
“Ne treba sumnjati da je ideja potekla u DPS-u, a da je servirana preko nevladinog sektora i da je trebalo da posluži kao test za buduće djelovanje političkih stranaka crnogorskih separatista, s Đukanovićem na čelu”, dodaje Raković.
Rezultate popisa prije samog procesa nije moguće znati, zbog čega nećemo ni razmatrati “navijačke” navode Rakovića koji su objavljeni u tekstu portala IN4S.
Ipak, moguće je ukazati na netačne tvrdnje u samom tekstu koje se odnose na kampanju bojkota popisa.
Prijedlog o odlaganju popisa inicirali su predstavnici manje brojnih naroda i opozicionih političkih partija, prvenstveno Demokratska partija socijalista i to dokazuju brojni medijski tekstovi i saopštenja.
Nakon što je Vlada Crne Gore donijela odluku da će se popis ipak sprovesti, DPS je najavio bojkot tog procesa.
Tačno je da su ideju o odlaganju i bojkotu popisa podržale i pojedine nevladine organizacije, međutim tvrdnja da je ona servirana putem NVO sektora nema utemeljenje u činjenicama jer to demantuju zvanične izjave pojedinaca i predstavnika manje brojnih naroda, kao i političkih partija.
U daljem tekstu, Raković tvrdi da je “prema istraživanjima, procenat Srba u Crnoj Gori, bez ikakve pretpopisne kampanje, sezao do 36 odsto stanovništva Crne Gore”.
Osim nepotpunih podataka kako bi potkrijepio svoje tvrdnje, Raković nije ponudio detalje o istraživanju na koje se referiše. Podsjetićemo da je posljednje kredibilno istraživanje javnog mnjenja, sprovedeno početkom maja ove godine na reprezentativnom uzorku, pokazalo da se 32,8 odsto građana u pogledu nacionalnosti izjašnjavaju kao Srbi.
Realnost naše svakodnevice demantuje i Rakovićevu tvrdnju da se nije vodila pretpopisna kampanja, jer se građanima/kama u više navrata sugerisalo kako da se nacionalno izjasne.
Objavu ocjenjujemo kao dezinformaciju i pristrasno izvještavanje.
Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija.
Ocjenu “Pristrasno izvještavanje” dobija medijski izvještaj za koji se može jasno utvrditi da favorizuje činjenice, stavove i zaključke koji odgovaraju određenom narativu, često ne poštujući pravilo kontaktiranja druge strane kada se radi o tvrdnjama koje su štetne po nečiji ugled, ili koje određene aktera prikazuju u negativnom svjetlu. Jedan od oblika pristrasnog izvještavanja je i selektivno prikazivanje činjenica, gdje se ističu činjenice koje idu u prilog određenoj tezi, dok se činjenice koje je ne potvrđuju tendenciozno izostavljaju.
Ovakve medijske izvještaje uglavnom prati i vrlo emocionalan način pisanja. Oni mogu i ne moraju biti netačni, ali po pravilu ne prikazuju cijelu sliku i sve strane priče, već predstavljaju samo one činjenice koje odgovaraju preferiranom narativu.
