Teoretičari zavjere danas lako pronalaze materijal za stvaranje svojih narativa, najčešće povezujući nespojivo, oslanjajući se na poluinformacije, a što na kraju ima svoju publiku. Tako se u jednoj objavi (2, 3, 4) (arhivirano 1, 2, 3, 4) na društvenim mrežama, iznosi nekoliko tvrdnji koje povezuju koncept moždane smrti s navodnom zloupotrebom organa. Objavu podržavaju izjave pojedinaca poput Grega Risea i doktora Pola A. Birna, čija je kritika u osnovi usmjerena ka tvrdnji da je koncept moždane smrti „izmišljen“ radi pribavljanja „živih“ organa za transplantaciju. Oni sugerišu da su medicinski standardi, i čak same definicije smrti, stvoreni s namjerom omogućavanja legalne trgovine organima. Tvrdi se da su transplantacije uzrokovane potražnjom za organima, te da se moždana smrt koristi kao sredstvo za uklanjanje „životnih“ ograničenja kako bi se organi brzo prenijeli u nove primatelje.
Greg Reese – Vađenje organa i zabluda o moždanoj smrti
Greg Reese:
Ovo nije nenormalan događaj. U medicinskoj industriji postoji ogromna potražnja za živim organima zbog čega je izmišljen termin moždane smrti.
Paul A. Byrne:
Christiaan Barnard uradio je prvu transplantaciju srca u Južnoj Africi 1967. Tri dana kasnije uradili su drugu. Sigurno ne znate gde ali reći ću vam, urađeno je u Brooklynu, NY. Isekli su srce koje kuca trodnevnoj bebi i transplantirali ga bebi staroj 18 dana. Kratko vreme nakon završetka operacija obe bebe su bile mrtve. To je bilo nezakonito, bilo je nemoralno pa su morali da urade nešto kako bi to učinili legalnim.
Osnovali su komitet na Harvardu a komitet je izmislio moždanu smrt.
Komisija nije radila studije na psima mačkama ili pacovima. Samo su izmislili moždanu smrt.
Ove optužbe igraju na kartu nejasnoća o medicinskom konceptu moždane smrti i koriste primjere rijetkih medicinskih incidenata kako bi podstakle teorije zavjere.
Šta zapravo znači moždana smrt?
Moždana smrt nije proizvoljan koncept, niti izmišljotina; ona predstavlja klinički definisan i naučno prihvaćen oblik smrti. Kada nastupi moždana smrt, dolazi do potpune i nepovratne obustave svih funkcija mozga, uključujući moždano stablo koje je odgovorno za najosnovnije životne funkcije poput disanja i regulisanja pulsa. Prema svjetski priznatim medicinskim protokolima, dijagnoza moždane smrti zahtijeva rigorozne testove koji potvrđuju da nema ni najmanjih znakova moždane aktivnosti. Istraživanja su pokazala da mozak, jednom kad doživi nepovratno oštećenje svih svojih struktura, gubi sposobnost kontrole nad tijelom i funkcijama koje ga održavaju „živim“. Bez aktivnosti mozga, tijelo je u stanju koje se zakonski definiše kao smrt.
Tvrdnja da je moždana smrt „izmišljena“ radi legalizacije transplantacije organa nema osnovu u medicinskoj istoriji (arhivirano). Koncept moždane smrti se, prije svega, javio kao odgovor na potrebu za jasnijim definisanjem stanja kada je osoba nepovratno preminula, posebno u slučajevima kad kardiovaskularni sistem može privremeno održavati funkciju uz pomoć ventilacije. Dakle, ideja o moždanoj smrti nije proizašla iz potrebe za organima, već iz moralne i pravne obaveze da se identifikuje smrt kao kraj života – posebno u složenim slučajevima kada osoba zavisi od medicinskih aparata za osnovne životne funkcije.
Transplantacija organa – strogo regulisan proces
Donacija organa nakon smrti je proces koji se odvija isključivo kada su ispunjeni svi zakonski i medicinski uslovi. Postoje jasni etički i pravni protokoli koji definišu kada i kako organi mogu biti uzeti za transplantaciju. U situacijama kada je pacijent proglašen moždano mrtvim, medicinski tim nema zakonski prostor za manipulisanje dijagnozom da bi olakšao donaciju. Prije nego što se odobri donacija organa, dijagnoza moždane smrti mora biti potvrđena kroz više koraka i od strane više različitih stručnjaka, uključujući nezavisne specijaliste koji nisu povezani s transplantacionim timom.
Štaviše, transplantacija se zasniva na principu dobrovoljnosti i potpisane saglasnosti – organe mogu donirati samo oni koji su za života to jasno izrazili ili čiji su zakonski zastupnici dali saglasnost nakon smrti. Zdravstveni sistemi širom svijeta uspostavili su detaljne procedure kako bi se ovakvi postupci odvijali potpuno transparentno i u skladu sa etičkim normama.
Zablude o transplantaciji i moždanoj smrti često potiču iz straha i duboko ukorijenjenog nepovjerenja prema medicinskoj industriji. Teorije zavjere cvjetaju u okruženju gdje postoji manjak razumijevanja složenih medicinskih pojmova, poput dijagnoze smrti. U takvim slučajevima, pojedinci poput Grega Risea i Pola A. Birna lako pridobijaju pažnju kombinovanjem djelimično tačnih informacija sa senzacionalističkim interpretacijama koje odgovaraju narativima „tajne zavjere“.
Ovi teoretičari često koriste slučajeve nesvakidašnjih medicinskih događaja kako bi opravdali svoje tvrdnje, ignorišući da takvi slučajevi predstavljaju izuzetke, a ne pravilo. Ovakve dezinformacije, nažalost, skreću pažnju sa stvarnih prednosti i etičkih osnova transplantacije, šireći strah i dezinformacije među ljudima.
Ova objava dobija ocjenu – teorija zavjere.
Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza.
