Eutanazija ostaje jedna od najkontroverznijih medicinskih i pravnih tema današnjice, što potvrđuje i mali broj država u kojima je ona zakonom odobrena. Jedna od njih je i Holandija, država koja je prva legalizovala dobrovoljnu eutanaziju još 2002. godine i to u slučajevima kada su osobe bolesne i trpe nepodnošljive bolove ili ne postoji vjerovatnoća da će se njihovo stanje popravi.
U oktobru 2020. godine, holandska vlada je otišla i korak dalje odobrivši eutanaziju za smrtno bolesnu djecu uzrasta od 1 do 12 godina, s tim što je za osobe mlađe od 16 godina potrebna saglasnost roditelja.
Pojedini marginalni portali nedavno su aktuelizovali ovu temu uz senzacionalistički, obmanjujući i netačan naslov:
“Holandija pod Klausom Švabom započinje sa eutanazijom onih koji pate od autizma, invaliditeta i alkoholizma”.
Da ova informacija dobije širu publiku potrudili su se pojedini korisnici Fejsbuka (1, 2, 3, 4, 5)
U spornom tekstu navodi se i sljedeće:
“Holandska država je počela da vrši eutanaziju građana, uključujući i decu mlađu od dvanaest godina, jer imaju lakši invaliditet, autizam ili boluju od alkoholizma. Prema vladi, eutanazija će pomoći u „spasavanju planete“ “.
“Lekarima u Holandiji je naređeno da počnu da eutanaziraju građane sa autizmom i drugim manjim invaliditetom, bez straha od krivičnog gonjenja – čak i ako pacijent trenutno ne izražava želju da umre”.
Dodatno, autor teksta navodi i da je nasilno eutanazirano oko 40 osoba koje su identifikovane kao autistične ili intelektualno onesposobljene između 2012. i 2021. godine.
Ove tvrdnje nijesu tačne.
Na zvaničnoj vebstranici holandske Komisije za reviziju eutanazije, u sekciji “Presude i obrazloženja” objavljeni su slučajevi osoba kod kojih je izvršena eutanazija u periodu od 2012. do 2021. godine.
Tačno je da je među 900 osoba čiji su dosijei objavljeni, njih 39 bilo autistično, odnosno da je imalo određene intelektualne poteškoće. Međutim, eutanazija nije sprovedena nasilno, kako se tvrdi u objavama, niti je ljekarima “naređeno” da eutanaziraju ljude.
Osoba mora sama podnijeti zahtjev za eutanazijom, a doktori se moraju uvjeriti da su kriterijumi u određenom slučaju ispunjeni ili u suprotnom podliježu krivičnoj odgovornosti.
Na veb sajtu Komisije za reviziju eutanazije istaknuto je šest kriterijuma koji podrazumijevaju da je zakonska obaveza ljekara da se uvjeri da je zahtev pacijenta bio dobrovoljan i dobro promišljen, a da je patnja pacijenta zaista beznadežna i nepodnošljiva.
Osim toga, kriterijumi su da:
“Pacijent mora biti obaviješten o situaciji u kojoj se našao i o njegovim izgledima.
Ljekar se saglasio sa pacijentom da ne postoji razumno alternativno rješenje za situaciju u kojoj se našao;
Konsultovao je najmanje još jednog nezavisnog ljekara, koji je pregledao pacijenta i dao svoje pisano mišljenje o gore navedenim kriterijumima dužne njege;
Izvršio prekid života ili asistirao u samoubistvu uz dužnu medicinsku njegu”.
Jedna od autora/ki studije “Eutanazija i asistirano samoubistvo kod osoba sa intelektualnim invaliditetom i/ili poremećajima iz spektra autizma: istraživanje 39 holandskih izvještaja o slučajevima (2012–2021)” i ujedno profesorica na Univerzitetu Kingston u Londonu, Irene Tuffrey-Wijne kazala je da se eutanazija u Holandiji ne sprovodi sa ciljem “spašavanja planete”, a da su kriterijumi za ovu medicinsku mjeru rigorozni.
“U objavama se tačno navodi da je studija pronašla više osoba sa intelektualnim poteškoćama, uključujući autizam, koje su odlučile da okončaju svoj život u skladu sa holandskim zakonom”, kazala je ona u izjavi za USA Today.
Međutim, istakla je da ni u jednom slučaju eutanazija nije sprovedena bez pristanka, odnosno zahtjeva pacijenta, ili za dobrobit planete.
„Ljekarima nije “naređeno” da izvode eutanaziju. Postoje veoma stroge smjernice koje definišu proces eutanazije. To se može uraditi samo na izričit zahtjev pacijenta“, dodala je Tuffrey-Wijne.
Imajući u vidu gore navedene činjenice, medijske i objave na društvenim mrežama ocjenjujemo kao dezinformaciju i teoriju zavjere.
Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija.
Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza.
