U eri kada se svijet suočava sa klimatskim promjenama bez presedana, prelazak na obnovljive izvore energije je ključan za očuvanje naše planete. Uprkos tome, dezinformacije i skeptični glasovi promotera upotrebe fosilnih goriva često nastoje osporiti učinkovitost i korisnost ovih izvora. Društvene mreže, kao nepresušan izvor informacija, nerijetko postaju plodno tlo za širenje poluistina i neistina o obnovljivim izvorima energije, posebno vjetroturbinama. Jedna takva objava (2, 3) koja ,,obnovljivo’’ kruži internetom više godina i reciklira se po potrebi (4), tvrdi da vjetroturbina od dva megavata „nikada neće proizvesti onoliko energije koliko je utrošeno u njenu izgradnju“. Ova tvrdnja nije samo netačna, već i štetna, jer zlonamjernim vađenjem iz konteksta potkopava povjerenje javnosti u tehnologije koje su od vitalnog značaja za našu budućnost.
Ideja da nacija može živjeti na suncu i povjetarcu gora je od zablude.
Vjetrenjača od dva megavata sastoji se od 260 tona čelika za koji je bilo potrebno 300 tona željezne rude i 170 tona koksnog ugljena, a sve je iskopano, transportirano i proizvedeno ugljikovodicima
Ljudi bi mogli pasti na ideju da možemo veselo trčati na suncu i povjetarcu, sami, ali s nekoliko trilijuna dolara vrijednim mitskim mega-baterijama, mogu pružiti rezervu samo nekoliko minuta, kada sunce zađe i vjetar prestane puhati .
💥🤐 Vjetrenjača bi se mogla okretati dok se ne raspadne i NIKADA neće proizvesti onoliko energije koliko je utrošeno u njezinu izgradnju.
Dakle, objava se poziva na podatke o masi i materijalima potrebnim za izgradnju vjetroturbine, navodeći 260 tona čelika, 300 tona rude gvožđa i 170 tona koksnog uglja. Takođe se tvrdi da je sav ovaj materijal iskopan, transportovan i proizveden uz upotrebu ugljovodonika, što je tačno, ali samo jedim dijelom.
Izvor ove tvrdnje je esej napisan od strane naučnika Davida Hughesa, koji se pojavio u knjizi „Climate Shift“ iz 2009. godine, uređivanoj od strane Thomasa Homer-Dixona i Nicka Garrisona. Međutim, ključne djelove ovog odlomka su izostavili oni koji šire ovu dezinformaciju, čime su potpuno promijenili njegovo značenje.
Originalni odlomak zapravo glasi:
„Pojam neto energije se takođe mora primijeniti na obnovljive izvore energije, poput vjetroturbina i fotonaponskih panela. Vjetroturbina od dva megavata sadrži 260 tona čelika za čiju je proizvodnju potrebno 170 tona koksnog uglja i 300 tona rude gvožđa, sve iskopano, transportovano i proizvedeno uz upotrebu ugljovodonika. Pitanje je: koliko dugo vjetroturbina mora generisati energiju prije nego što proizvede više energije nego što je bilo potrebno za njenu izgradnju? Na mjestu sa povoljnom ružom vjetrova, energetska isplativost se može postići za tri godine ili manje; na lošoj lokaciji, energetska isplativost možda nikada neće biti postignuta. Dakle, vjetroturbina bi se mogla okretati dok se ne raspadne i nikada neće proizvesti onoliko energije koliko je uloženo u njenu izgradnju.“
Hughes je za Reuters dodatno pojasnio da su njegove izjave izvađene iz konteksta i da se odnose na kapacitet proizvodnje energije u zavisnosti od lokacije vjetroturbine. Na mjestima sa slabim vjetrovima, vjetroturbine zaista ne mogu generisati mnogo energije, bez obzira na njihov broj. Međutim, na povoljnim lokacijama, vjetroturbine mogu vrlo brzo nadmašiti energiju uloženu u njihovu izgradnju.
Koautor ove knjige, Thomas Homer-Dixon, objavio je blog 2018. godine u kojem kaže kako je odlomak pogrešno citiran i dijeljen bez konteksta:
,,Važno je napomenuti da bi bilo besmisleno postavljati vjetroturbine na lošim lokacijama, te je trivijalno, odnosno besmisleno, reći da turbina nikada neće vratiti energiju uloženu u njezinu izgradnju na lošoj lokaciji.
Dakle, 1) nisam napisao tekst, 2) tekst je selektivno citiran, i 3) argument koji se iznosi, uzet izolovano, je besmislen. Tri greške.’’
Dalja istraživanja takođe podržavaju ovu tvrdnju. Studija objavljena 2010. godine, koja je obuhvatila više od 100 različitih studija, zaključila je da prosječan operativni vjetropark proizvede 20 puta više energije nego što je potrebno za njegovu izgradnju. To jasno pokazuje da, uz pravilno planiranje i lokaciju, vjetroturbine mogu biti veoma efikasan izvor energije.
U vrijeme kada se suočavamo s ozbiljnim klimatskim izazovima, od suštinske je važnosti oslanjati se na naučne činjenice i provjerene podatke, a ne na dezinformacije koje služe interesima promotera fosilnih goriva. Oni koji šire lažne informacije o obnovljivim izvorima energije ne samo da potkopavaju napore za održiviju budućnost, već i direktno doprinose produženju zavisnosti od štetnih fosilnih goriva. Njihova agenda je jasna: odbraniti zastarjele i destruktivne energetske prakse koje unose nepopravljivu štetu našoj planeti. Istina je da vjetroturbine, kada su pravilno postavljene, mogu višestruko nadmašiti energiju uloženu u njihovu izgradnju, doprinoseći čistijoj i zdravijoj budućnosti za sve nas.
Objava dobija ocjenu dezinformacija.
Ocjenu ,,Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija.
