Nijedna zemlja nema savršen i potpuno pravičan izborni sistem, niti takvo nešto postoji. Svaki sistem nosi sa sobom određene prednosti i mane, a na samim državama je da odaberu sistem i prilagode ga svojim specifičnostima i potrebama.
U Crnoj Gori imamo proporcionalni izborni sistem sa zatvorenim listama. To znači da partije diktiraju ko će se naći na izbornoj listi i na kojem mjestu, pa ko može biti predstavnik u parlamentu zavisi skoro u potpunosti – od partije.
Ipak, odavno se govori o potrebi uvođenja otvorenih lista u Crnoj Gori, odnosno davanja mogućnosti biračima da osim partije, mogu da iskažu preferencije i prema određenom kandidatu/kandidatima unutar tih partija, ili, prostije rečeno, da birači odluče koji bi pojedinac najbolje mogao da ih predstavlja u Skupštini.
Rasprava o ovom modelu dugo traje, pa dok jedni otvorene liste vide kao “naš spas” i ključni, ako ne i jedini put, ka unapređenju transparentnosti i odgovornosti političkih partija, drugi prije navode razloge zbog kojih smatraju da otvorene liste ne mogu proizvesti željene efekte u našem društvu. Među tim “drugima”, dakako, najviše su “sumnjičave” političke partije koje ne pokazuju spremnost da se makar donekle odreknu svojih monopola nad izborima i izbornim procesima.
Za naše izbore je od ključne važnosti da se, uz otvorene liste, sprovede profesionalizacija i depolitizacija izborne administracije, unaprijedi transparentnost i kontrola nad finansiranjem političkih partija i izbornih kampanja, urede registri iz kojih se izvodi birački spisak… Dakle, put ka transparentnijem i pravednijem izbornom procesu je dug i zahtijeva sveobuhvatan pristup, a otvorene liste nijesu jedino rješenje, ali svakako predstavljaju važnu etapu na tom putu.
U svakodnevnoj polemici, koja najčešće ulazi u sferu dnevno-političkih prepucavanja, često se ponavljaju poluinformacije koje dovode javnost u zabludu.
Pa, koje su to najčešće zablude o otvorenim listama?
“Otvorene liste mogu da se uvedu tek nakon što se država podijeli u više izbornih jedinica u kojima se bira više poslanika”
Crna Gora je određena kao jedna, jedinstvena izborna jedinica u kojoj se raspodjeljuju svi mandati, a primjenjuje se model zatvorenih lista u proporcionalnom sistemu. Birači, dakle, ne mogu da glasaju za pojedinačne kandidate niti mogu da vrše promjene u odnosu na ponuđeni redoslijed kandidata na listi. Međutim, da bismo to promijenili nije neophodno da u Crnoj Gori radikalno mijenjamo sistem uvođenjem više izbornih jedinica. Otvorene liste nijesu zavisne od teritorijalne podjele, već predstavljaju demokratski mehanizam koji omogućava biračima da utiču na to koji će kandidati unutar partije dobiti mjesto u parlamentu. U prilog tome govore iskustva zemalja koje imaju na snazi otvorene liste u proporcionalnom sistemu, poput Holandije. Štaviše, moglo bi se tvrditi da otvorene liste posebno dolaze do izražaja upravo u sistemima sa jednom izbornom jedinicom, jer omogućavaju biračima da biraju kandidate iz cijele zemlje, a ne samo iz svog lokalnog okruga.
“Otvorene liste će “istjerati” žene iz političkog života”
Crna Gora ima patrijarhalnu političku kulturu u kojoj su neophodne rodne kvote. Neke druge zemlje, npr. skandinavske (Finska i Švedska), imaju otvorene liste i u vrhu su globalno kad je u pitanju predstavljenost žena. To ukazuje da otvorene liste, same po sebi, nijesu smetnja za bolju predstavljenost žena, već mogu biti i prednost. U Crnoj Gori su svakako neophodni korektivni mehanizmi u vidu rodnih kvota, koji se mogu jednako dobro implementirati i u sistemu koji koristi otvorene liste. Osim toga, navodimo i primjer Kosova u čijem izbornom zakonu postoje zaštitne norme po kojima bez obzira na rezultat pojedinačnih kandidata, 30 odsto izabranih kandidata moraju biti žene. Dakle, umjesto da predstavljaju prepreku, otvorene liste mogu, uz pravi pristup, obezbijediti bolju političku participaciju žena.
“Otvorene liste su besmislene, jer rukovodstvo partije i dalje odlučuje ko se uopšte može naći na listi i na kojem mjestu”
Iako je tačno da rukovodstvo partije i dalje ima uticaj na to ko će se naći na izbornoj listi i na kojem mjestu, ovaj argument nije dovoljno jak da se tvrdi da su otvorene liste “besmislene” ili “nepotrebne”.
U sistemu zatvorenih izbornih lista, rukovodstvo partije ima potpuni uticaj, ne samo na to ko će biti na listi, već i na redoslijed kandidata, što direktno utiče na šanse kandidata da uđe u parlament.
S druge strane, u sistemu otvorenih lista, iako partija još uvijek određuje ko će biti na listi, birači imaju mogućnost da utiču na to koji će kandidat sa liste da osvoji mandat nezavisno od njegovog mjesta na listi. Drugim riječima, u sistemu otvorenih lista i kandidat koji se nalazi na posljednjem mjestu na listi, može ući u parlament ako dobije dovoljno glasova.
Takođe, iako partija i dalje ima kontrolu nad selekcijom kandidata, u sistemu otvorenih lista, partijsko rukovodstvo je motivisano da na liste stavi uticajne i ugledne kandidate koji mogu dobiti podršku biračkog tijela, a ne samo lojalne stranačke aparatčike.
Na kraju, važno je napomenuti da otvorene liste nijesu usmjerene protiv političkih partija, već samo omogućavaju izbor temeljen na direktnoj podršci i povjerenju birača.
“Otvorene liste će iskorijeniti partitokratiju, nepotizam, klijentelizam…”
Otvorene liste mogu predstavljati važan korak ka smanjenju partitokratije, nepotizma i klijentelizma, ali same po sebi nijesu dovoljno efikasne da eliminišu ove negativne pojave.
Očekuje se da otvorene liste pokrenu neke važne procese u našoj zemlji, prije svega unutarstranačku demokratizaciju, kao i da motivišu političare da budu odgovorniji i transparentniji. Uz to, smatra se da može doći do veće angažovanosti građanki i građana, čime bi se ojačala politička svijest i unaprijedilo civilno društvo.
Međutim, da bi se zaista riješili problemi poput partitokratije, nepotizma i klijentelizma, potrebno je raditi na širem pravnom i institucionalnom okviru. To podrazumijeva uvođenje efikasnih antikorupcijskih mehanizama, jačanje nezavisnih institucija koje nadgledaju rad političara i političkih partija, kao i izgradnju snažne pravne države koja će obezbijediti odgovornost i transparentnost. Dakle, za stvarnu borbu protiv ovih problema neophodna je sveobuhvatna reforma, a ne samo promjena izbornog modela.
Milena Gvozdenović
