Negiranje zločina kroz osmjeh: Logor Trnopolje jeste zloglasan 

538

Rat na prostoru bivše Jugoslavije obilovao je zločinima a kulminirao genocidom u Srebrenici. Kako obično biva, zločine često prati njihovo negiranje kroz širenje lažnih informacija i narativa.  

Svakako, najpoznatiji i najintenzivniji slučaj negiranja nekog zločina je negiranje genocida u Srebrenici, ali to, naravno i nije jedini slučaj.  

Ovih dana obilježava se 32 godine od formiranja logora Trnopolje u Prijedoru, a opet, kako to obično i bude, na godišnjice zločina kreće se i u negiranje.  

„Danas probosanski mediji objavljuju vijest, da se obilježava godišnjica formiranja “logora Trnopolje, jednog od najzloglasnijih i najmasovnijih u prijedorskoj regiji”. (SLIKA 1) 

Kako je izgledao taj “najzloglasniji” logor, vidimo po osmijehu djevojke iza koje sjedi grupa muškaraca kojima ne prijeti nikakava opasnost. (SLIKA 2) 

Pitamo se, kako je moguće da se logoraš osmjehuje, ako je riječ o “najzloglasnijem” logoru? 

Takođe, kako je moguće da ljudi koji su navodno određenio za istrebljenje, sami odlaze u “najzloglasniji” logor, što saznajemo i iz ovih riječi: 

„Neko je pronio informaciju kako je u Trnopolju sve slobodno, kako narod mirno živi u svojim kućama, pa se, eto, može ići dolje. Tu mi odrasli rekosmo da žene i djeca, i starije osobe, krenu nazad, u Kozarac, pa će nekako do Trnopolja, i oni tako uradiše… Bila je nedjelja, 31. maj 1992. godine. Bili smo uznemireni. Šta da radimo? Već smo se dogovorili da idemo u Trnopolje.“ – N. Mujaknović, Zločin s predumišljajem: 197 dana u logorima Omarska i Manjača, drugo izdanje (Sarajevo: Dobra knjiga, 2019) 32-35“, navodi se u objavi koja se širi društvenim mrežama (arhivirano ovdje). 

Fotografija kojom autori „dokazuju“ da logor nije bio zloglasan prikazuje djevojku sa  osmijehom u gomili muškaraca.  

Pretragom na internetu nismo mogli potvrditi da li je fotografija nastala u logoru Trnopolje.  

Ipak, ono što je svakako moguće utvrditi je da ona ne može dokazati da zarobljenici u Trnopolju nisu bili maltretirani i ubijani.  

Kako piše Dojče Vele, logor Trnopolje je formirao Krizni štab opštine Prijedor 1992. godine. Nalazio se u blizini željezničke stanice u Kozarcu, a otkriven je 5. avgusta 1992. godine, kada su britanski novinari napravili snimke zlostavljanih i izgladnjelih logoraša iza žice, koje možete pogledati ovdje

Kroz logor Trnopolje prošlo je više od 30 hiljada ljudi. Prema presudama Haškog tribunala, podsjeća Dojče Vele, radilo se o logoru kroz koji su prošli uglavnom žene i djeca.  

„Pretresno vijeće konstatovalo je u takođe u presudi Stakiću, iako je u logoru Trnopolje zlostavljanje bilo manjih razmjera nego u logoru Omarska, da je maltretiranje i tamo bilo uobičajena pojava“, piše Dojče Vele. 

Tek kada su dobro poznati snimci obišli svijet saznalo se šta se radi u Trnopolju i drugim logorima.   

„Za teror u prijedorskim logorima smrti, uključujući Omarsku, Keraterm i Trnopolje, svijet je saznao tek dva mjeseca nakon njihovog formiranja, i to od stranih novinara. Stravične slike koje su obišle svijet bile su, kako je to navedeno i u haškoj presudi Milanu Kvočki i drugima, i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju“, piše Radio Slobodna Evropa.  

Zarobljenici iz Trnopolja i drugih okolnih logora su masovno i ubijani, što je potvrđeno i na Međunarodnom sudu u Hagu. Najpoznatiji je slučaj maskra na Korićanskim stijenama. 

„Na Korićanskim stijenama na Vlašiću ubijena su 224 bošnjačka i hrvatska muškarca koji su prethodno bili zatočeni u logorima Omarska i Trnopolje. Strijeljali su ih pripadnici Interventnog voda prijedorske policije, a tijela bacili u provaliju“, podsjeća RSE.  

Jedan od „argumenata“ da u logor Trnopolje nije bio zloglasan je i citat iz knjige Nijaza Mujkanovića, Zločin s predumišljajem: 197 dana u logorima Omarska i Manjača.  

Mujkanovićeva sjećanja, poput onih kada su mu stavljali pištolj u usta i druga slična, možete poslušati u ovom intervjuu.  

Takođe, iz citata iz njegove knjige, koji glasi: „Neko je pronio informaciju kako je u Trnopolju sve slobodno, kako narod mirno živi u svojim kućama, pa se, eto, može ići dolje. Tu mi odrasli rekosmo da žene i djeca, i starije osobe, krenu nazad, u Kozarac, pa će nekako do Trnopolja, i oni tako uradiše… Bila je nedjelja, 31. maj 1992. godine. Bili smo uznemireni. Šta da radimo? Već smo se dogovorili da idemo u Trnopolje“, jasno je da nije nigdje naveo da u logorima nije bilo zlostavljanja.  

Zbog svega navedenog, objava koja se širi društvenim mrežama dobija ocjenu manipulisanje činjenicama.  

Ocjenu “Manipulisanje činjenicama” dobija medijski izvještaj koji koristi poznate i tačne činjenice, ali ih interpretira na obmanjujući način. Ovi izvještaji uglavnom koriste tačne informacije za izvođenje netačnih zaključaka ili tvrdnji, čime usmjeravaju zaključke konzumenata medijskog sadržaja u pogrešnom smjeru u odnosu na stvarno značenje predstavljenih činjenica. 

In this article