Od momenta kada se počelo pominjati da će Ujedinjene nacije (UN) glasati o Rezoluciji o genocidu počinjenom u Srebrenici 1995. godine ne prestaje se sa manipulacijama čiji je cilj negiranje tog genocida.
Nedavno smo u članku razobličili tvrdnje da će Rezolucija označiti srpski narod kao genocidan, a ovoga puta na mrežama pronalazimo tvrdnje da za genocid u Srebrenici ne postoje dokazi.
„Zamislite genocid tako strašan da se ne pominje u Dejtonskom sporazumu pet meseci kasnije. Zamislite genocid tako strašan da mediji svaki dan moraju podsećati na njega. Zamislite genocid tako strašan da je glavni argument za njega ne dokazi već Haške presude. To vam je Srebrenica“, kaže se u objavi na Threadsu.
Krenimo redom – tačno je da se u Dejtonskom sporazumu, potpisanom u decembru 1995. ne pominje genocid u Srebrenici. Ali, ne može se ni pominjati jer taj sporazum nije tretirao nijedan ratni zločin već je njima okončan rat u Bosni i Hercegovini i njime se reguliše funkcionisanje te države nakon rata.
Jedino što zločinima piše u tom sporazumu je:
„Strane će sarađivati u potpunosti sa svim entitetima uključenim u implementaciju ovog mirovnog sporazuma, kao što je opisano u aneksima ovog sporazuma ili kao što je na drugi način određeno od strane Savjeta bezbednosti Ujedinjenih nacija, kao i povinovati se obavezama da sarađuju u istrazi i gonjenju ratnih zločinaca i drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava“.
Dakle, to što se genocid u Srebrenici ne pominje u Dejtonskom sporazumu ne znači da nije bilo genocida već da je Dejtonski sporazum mirovni sporazum kojim su se sukobljene strane saglasile da prekinu rat i u skladu sa sporazumom definišu granice, način funkcionisanja i slično.
U objavi se dalje tvrdi da je su glavni argument haške presude a ne dokazi. Kako su objasnile naše kolege iz Raskrinkavanja BiH, ppresude u kojima su zločini počinjeni u i oko Srebrenice okvalifikovani kao genocid donesene su u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnom sudu pravde i Sudu Bosne i Hercegovine, više od 50 osoba do sada je osuđeno za zločine u Srebrenici, a od 20 presuda Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju za zločine u Srebrenici, sedam uključuje presude za genocid.
Te presude su, svakako, donešene na osnovu dokaza.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.
„Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je ustanovio van razumne sumnje, da je Vojska Republike Srpske u julu 1995. godine ubila između 7 i 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, da je većina njih ubijena u masovnim egzekucijama, da se ubistva nisu desila impulsivno, već da su bila rezultat isplanirane i koordinisane operacije, te da su ona bila čin genocida. Sud je zločin okvalifikovao kao genocid na osnovu dokaza koji jasno pokazuju da je VRS sistematično pogubila hiljade muškaraca i prisilno premjestila oko 25.000 ljudi, znajući da će to dovesti do nestanka bošnjačke populacije s područja Srebrenice. Namjera da se bošnjačko stanovništvo u Srebrenici uništi, prema mišljenju Suda, ogledala se i u činjenici da su uništeni bošnjački domovi i centralna džamija. Sud, je dakle, na osnovu dokaza zaključio da je VRS ubila vojno sposobne muškarce s namjerom da uništi zajednicu Bošnjaka u Srebrenici“, podsjećaju iz Raskrinkavanja.ba.
Za genocid su, između ostalih, osuđeni i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, uz brojne svjedoke koji su potvdili šta se dešavalo na području Srebrenice.
Podaci haškog Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove navode da je u Srebrenici bilo oko 8.000 žrtava, dok je 30.000 žena i djece prisilno premješteno.Memorijalni centar u Potočarima govori o brojci od 8.372 ubijene osobe.
Na suđenju Radisavu Krstiću prije više od dvije decenije, utvrđeno je “da su snage bosanskih Srba u julu 1995. pogubile između sedam i osam hiljada muškaraca i mladića bosanskih Muslimana”.
Dakle, presude tri različita suda o genocidu nisu donešene bez dokaza već uz brojna svjedočenja i materijalne dokaze.
S obzirom na sve navedeno objava dobija ocjenu manipulisanje činjenicama.
Ocjenu “Manipulisanje činjenicama” dobija medijski izvještaj koji koristi poznate i tačne činjenice, ali ih interpretira na obmanjujući način. Ovi izvještaji uglavnom koriste tačne informacije za izvođenje netačnih zaključaka ili tvrdnji, čime usmjeravaju zaključke konzumenata medijskog sadržaja u pogrešnom smjeru u odnosu na stvarno značenje predstavljenih činjenica.
