Jedna od omiljenih teorija teoretičara zavjera je da na svijetu postoji uzan krug ljudi, koji nam svima kroje kapu. Među raznim ljudima-gušterima, masonima, Švabovima, često se izdvajaju i Iluminati. Već nekoliko godina aktivna je priča da mnogo poznatih ličnosti pripada tom ešalonu, a po njoj – lako ih je i razaznati.
U jednom od postova na Fejsbuku smjenjuju se fotografije poznatih koji imaju modricu ispod oka. Post prati opis:
Klub „Crno oko“, iako zvanično nije organizacija, odnosi se na sve veći broj političara, poznatih ličnosti, poslovnih elita i šefova država koji su iznenada i misteriozno završili sa crnim okom.
Ne mogu reći da sam ikada celog života dobio šaku u oko, a ovo je 1%, samo šta ultra bogati ljudi rade da im šaku oči?
Među poznatima, između ostalih, smjenjuju se papa Franjo i nekadašnji državni sekretar SAD, Džon Keri.
Ovom temom bavio se Politifact. Prema njihovom pisanju, razlog za modrice ispod očiju kod poznatih nije spektakularne prirode, već se uglavnom radi o nespretnosti, ili čak u nekim slučajevima i – montažama. Prema njihovom istraživanju, teorija o “crnom ispod očiju” kod poznatih kruži još od 2018. Međutim, istinu je lako provjeriti.
U slučaju pape Franja, Politifact piše da je lupio glavom o papamobil, tokom posjete Kolumbiji 2017. Kada je Džon Keri u pitanju, on je pao dok je igrao hokej. U nekim slučajevima, korišćeni su i alati za obradu videa i fotografija. Tako je predsjednik Francuske, Emanuel Makron, predstavljen sa modricom na oku krajem prošle godine u Pragu. Na kraju je dokazano da je video dorađivan.
Poznati, dakle, nijesu misteriozno završili sa “crnim okom”, kao što se navodi u spornoj objavi. Zbog toga, kao i nemogućnosti da se dokaže insinuacija da Iluminati ili neka druga grupa “poslovniha elita i šefova država” zaista vladaju svijetom, ova objava dobija ocjenu – teorija zavjere.
Ocjenu “Teorija zavjere” dobija medijski izvještaj koji daje neistinit ili neprovjerljiv opis neke pojave, događaja ili osobe, predstavljajući ih kao dio ili rezultat skrivenog plana (“zavjere”). Za ovakve sadržaje karakteristično je da iznose niz tvrdnji, predstavljenih kao činjenice, između kojih se utvrđuju uzročno-posljedične veze, bez nuđenja bilo kakvih kredibilnih dokaza.
