Od početka ruske agresije na Ukrajinu, uključivanje drugih svjetskih sila i eskalacija do nuklearnog sukoba Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Rusije je ishod kojeg se svi plaše.
“Gotovo je, SAD odlučile – Biće nuklerni rat sa Rusijom”, naslov je jednog regionalnog portala.
Ovu informaciju su podijelili i korisnici Fejsbuka.
Kao povod za pisanje ovog senzacionalističkog naslova poslužila je najnovija odluka američkog Stejt departmenta da od 1. juna uskrati Rusiji obavještenja o ažuriranju statusa ili lokacije projektila i lansera, što je jedna od obaveza SMART sporazuma.
Dakle, tačno je da su Sjedinjene Američke Države i Rusija prestale da dijele informacije o nuklearnom naoružanju, što je i navedeno u tekstu pomenutog portala, međutim to samo po sebi nikako ne podrazumijeva početak nuklearnog rata između dvije svjetske sile.
Šta podrazumijeva START sporazum?
“Nuklearni rat se ne može dobiti i nikada se ne smije voditi”, složili su se bivši predsjednik SAD-a, Ronald Regan i bivši predsjednik Sovjetskog saveza, Mihail Gorbačov na samitu u Ženevi 1985. godine.
To je bila okosnica i utabalo put do ključnih sporazuma o kontroli naoružanja između dvije zemlje, kao što su Ugovor o smanjenju strateškog naoružanja (START) i Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF). Ovi sporazumi su bili značajna mjera izgradnje povjerenja između svjetskih sila.
START I je bileteralni ugovor o smanjenju strateškog naoružanja, potpisan 1991. godine, između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza i smatra se prvom značajnom mjerom kontrole nuklearnog oružja u njihovim zalihama.
Stupio je na snagu 1994. godine, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a na kraju je istekao 2009, a potom su Barak Obama i Dmitri Medvedev potpisali novi sporazum naredne godine.
Objavu regionalnog portala WeTribune ocjenjujemo kao klikbejt i dezinformaciju.
Ocjenu “Klikbejt” dobija medijski izvještaj čiji naslov nema uporište u samom tekstu koji slijedi. Ovakvi tekstovi i prilozi imaju cilj da senzacionalističkim naslovom privuku pažnju konzumenta/kinje, obećavajući sadržaj koji zapravo ne postoji i uglavnom se kreiraju iz finansijskog interesa odnosno zbog povećanja čitanosti.
Ocjenu “Dezinformacija” dobija medijski izvještaj koji u sebi sadrži “miks” činjenica i netačnog ili poluistinitog sadržaja. U ovakvim slučajevima, mediji ne moraju nužno biti svjesni netačnih informacija koje su objavljene zajedno sa istinitim. Takođe, ovom ocjenom biće tretirani i izvještaji koji imaju lažne atribucije ili naslove koji ne oslikavaju tekst u smislu tačnosti informacija.
